SUAD OKANOVIĆ: Bajram je, a Bajre nema.

SUAD OKANOVIĆ: Bajram je, a Bajre nema.

Kao da ga i sada vidim u onom njegovom tamnom mantilu, raskopčanom, ispod kojeg je, isto tako raskopčan, sako tamnog odijela obučen preko bijele košulje. Okrenut mi je leđima i ide ispred mene. Polahko korača uz gnjilavačku stranu. Ruke su mu „svezate“ na leđima, u njima drži kišobran. Kiša ne pada, neće ni padati, ali Bajro Redžić taj kišobran uvijek nosi sa sobom. Nek se nađe kad ga zatreba.

– Bolje je imati kišobran i onda kad ti ne treba, nego biti bez njega onda kad ti zatreba – govorio je kad bi ga neko upitao šta će mu kišobran i onda kad na nebu nema ni oblačka.
– Onaj gore – dodao bi na kraju pokazujući prema nebu sa rukom u kojoj je bio kišobran – začas promijeni svoje mišljenje.

Bezbroj puta sam ga tako sretao na gnjilovačkoj cesti kao srednjoškolac u poslijepodnevnim satima na mom povratku kući iz Cazina. Vraćao se sa nastave na kojoj je u zgradi Stare medrese učio svoje učenike sviranju harmonike. Stignuvši ga, obavezno bih ga pozdravljao, upitavši ga pri tome i ono naše uobičajeno krajiško pitanje: „Jesi sust’o, Bajro?“, a kad bih dobio od njega bridak i jasan odgovor: „Što me pitaš, kad vidiš da jesam“, ili „Uz ovol’ku stranu samo budala ne bi sustala“, produžio bih dalje sa blagim osmjehom na usnama koji mi je uspio izmamiti sa takvim i sličnim domišljatim odgovorima.

Tada me Bajro nije poznavao, nije znao ni ko sam, ni čiji sam. Poznavao me samo onako iz viđenja i za njega sam tih i nekoliko godina poslije bio samo jedan od seoskih klipana iz nekog okolnog cazinskog sela. Međutim, ja sam znao ko je on. Od malehna je privlačio moju pozornost. Prvo tu i tamo po seoskim kolima, odnosno svadbama, kad je okupljenim svatovima i gostima na veselju svirao kola da mladež može zaigrati. Ponekad bi i otpjevao poneku, ali vrlo rijetko. Nije to stizao od razigrane mladosti koja je tražila kola i samo kola, a Bajro ih onda neumorno svirao i po nekoliko sati. Na kraju se dešavalo da on nikako da stane, a cure i momci lipsali. Naročito ljeti kad su bile vrućine. Obliveni znojem i prašnjavi igrali su kolo sa sve manjim žarom, ostajali su samo oni najuporniji, oni manje izdržljivi napuštali su ga dahćući i otresajući sa sebe prašinu i znoj. A Bajro bi svirao i svirao, kao da je samo počeo. Kad bi najzad stao sa svirkom, i oni najizdržljiviji su jedva stajali na nogama. Činilo se, da su morali odigrati samo još jedan krug, da bi popadali po crnoj zemljici. Neko od prisutnih tada bi obavezno doviknuo:
– Jes’ hi Bajro osafun’o – dodajući poslije i ono – halal mu ‘šenca – ili – halal mu pita.

Bajro je u takvim prilikama, kao uostalom i svaki svirač, stajao u sredini kola, a ono se vrtjelo oko njega. Vrlo često mu se u sredini kola znalo pridružiti i poneko znatiželjno dijete koje oči ne bi skidalo sa njega i njegove harmonike. Često sam i ja bio jedan od njih. Buljio sam u njegove prste fasciniran brzinom kojom je s njima „letao“ po crnim i bijelim tipkama harmonike. Opčinjen tako čarolijom njihovih pokreta čudio sam se čudom kako uvijek potrefi dirnuti pravu tipku.

Mnogo godina kasnije, kao gimnazijalac u Cazinu, viđao sam ga u Starom hotelu i posmatrao tu istu čaroliju. Tu je bilo njegovo radno mjesto. Nije svirao kola za igranje, već je zabavljao goste svojim tumačenjem sevdalinke. Bili su to uglavnom pripadnici starijih generacija koji su tu navraćali na poneku ljutu, ali najčešće na pivo i kahvu. Navraćali smo ponekad i mi, seoska dječurlija, poslije škole kad smo išli u poslijepodnevnu smjenu. To ponekad bilo je za vrijeme kišovitog, hladnog ili snježnog vremena kad nam je bilo toplije i ugodnije u Starom hotelu čekati autobuse za okolna sela nego na raskršću gdje su tada autobusi stajali. Ispred zgrade kina stajali su autobusi za smjer Bihać i Bos. Krupa, a na suprotnoj strani, pored sadašnje „načelnikove“ zgrade, za smjer Velika Kladuša. Za takva nevremena uglavnom smo se nabijali u burekdžinicu koja je bila odmah više raskršća, a sada kružnog toka, sa desne strane kad se pođe uz čaršiju. Nešto bi nas se smjestilo i u Kutak koji je bio gore više Zida, kasnije poznatiji kao Šeherzada. Ali, nas je učenika mučenika bilo poprilično, pa smo tako u traženju pogodnog skoloništa od nevremena išli i malo više uz čaršiju, gdje smo se sklanjali u aščinicu kod Vele, ili dole malo niže, u Stari hotel.

Jedne prilike sam otišao tamo s nekim mojim pajdašima, sjeli smo fino i rahat za jedan od slobodnih stolova, naručili sebi po Coca Colu i uživali u Bajrinom sevdahu. Od tada smo svake takve „kišovite“ prilike išli tamo, pa počesto i za lijepog vremena, kad nam to nije bilo prijeko potrebno. Ponekad smo tako pravo zasjeli zaneseni Bajrinim pjevanjem, pa propustili jedini autobus koji smo čekali, te onda na kraju opijeni Coca Colama i sevdahom išli pješice kući. U ta moja srednjoškolska vremena nisam se bavio pisanjem pjesama, ali sam volio čuti dobru pjesmu, prije svega sevdalinku. A, ako ste htjeli čuti sevdalinku, onda ste išli u Stari hotel i slušali Bajru. Svirao je tamo godinama na harmonici i pjevao uz nesebičnu pomoć gitariste Tarze. Bili su zaštitni znak Starog hotela, koji se prije toga zvao „Krajina“, ali od kako je poslije napravljen novi hotel u Cazinu, koji je ponio ime „Union“, prozvan je Starim što je onda vodilo k tome da je „Union“ prozvan Novim. Sada nema ni jednog ni drugog.

Bajru sam počesto sretao na gnjilovačkoj cesti i kasno noću. Bilo je to onih godina poslije srednje škole kad sam se sa babinom Ladom vraćao iz noćnih lutanja, a on sa odrađene šikte u Starom hotelu u kojem je posjetioce zabavljao svojim tumačenjem pjesme sevdalinke. Obavezno bih zaustavio Ladu, otvorio suvozačeva vrata, opet uz obavezni pozdrav, ali bez onog uobičajenog pitanja: „Jesi sust’o, Bajro?“, već samo sa konstatacijom: „Hajde, Bajro, sjedaj, vidim da si sust’o.“ A, on bi se prvo sagnuo, lijevom rukom naslonio na auto i onako pognut zavirio malo unutra da vidi ko je vozač. Kad bi me prepoznao, otpozdravio bi, smjestio se kraj mene, dodavši skoro uvijek:

„E, vala baš nek’ si stao. Sust’o sam k’o nikad.

„Znam da jesi, moj Bajro. Zato te to i ne pitam.“

I samo što bi smo progovorili koju, naišlo bi Polje, koje nije tako ni daleko od Cazina kad se čovjek vozi autom, ali bogami ni tako blizo kad ide pješice. Obično bih ga vozio do kuće Hasana Begića gdje se odvaja put za Selimoviće, odakle je on dalje nastavljao pješice i do kuće imao još poprilično dalek put. Ja sam bio jedan od mnogih iz našeg kraja koji su ga tako sretali na cesti, prepoznavali, zaustavljali mu i povezli ga sa sobom do Hasanove kuće. Dalje nije htio ni od koga da ga vozi i tako zbog njega skreće sa svog puta gubeći pri tome svoje vrijeme, pa ni od mene. Govorio je da mu je valjalo i taj dio puta koji nije pješačio, zahvaljivao se fino i uljudno, ali nije htio ni ništa više od toga. Mislim da bi u takvim slučajevima osjećao neki dug prema dotičnim osobama, a koliko sam ga poznavao, nije ni htio, ni volio biti nekom nešto dužan. „Pokrivam se ‘nol’ko kol’ko mogu,“ govorio je počesto i toga se pridržavao u životu. Pripadao je onoj sorti ljudi koji nisu voljeli, ni htjeli biti nekom nešto dužni, a ono što su trebali nastojali su steći vlastitim snagama ne očekujući pomoć od drugih. Taj princip sam poznavao, imao sam ga u kući, te ga se i sam pridržavao, tako da mi to njegovo razmišljanje i životni postoj nisu bili strani. Štaviše, još jedan dodatak zbog kojeg sam ga izuzetno cijenio i poštovao.

U to vrijeme Bajro me je poznavao, znao je ko sam i čiji sam. A, to je saznao tek onda kad sam počeo pisati pjesme. Bila su to vremena poslije završetka Gimnazije i poslije odsluženja vojnog roka kad su mi pored sevdalinki „zapele za uho“ i neke novije pjesme koje su bile lijepo napisane i otpjevane. Tako sam nekako slušajući te pjesme i sam počeo „ko iz rukava“ sipati slične stihove. Zapisivao sam ih, malo po malo i nakupilo ih se podosta, tu i tamo pokazao sam ih nekim svojim prijateljima, te ohrabren njihovim pozitivnim mišljenjima počeo i razmišljati o tome da ih ponudim nekom kompozitoru ili pjevaču. Ali, kome i kako? U našem kraju tada ih je bilo malo ili gotovo nikako. Doći s njima u kontakt nije bilo nimalo lahko, uostalom kao ni do telefonskog broja nekog od njih. Međutim, u ta vremena na jugoslavenskoj muzičkoj sceni pojavilo se novo kompozitorsko ime. Bio je to naš Cazinjanin Izet Durić. Što se mene ticalo, pojavio se taman na vrijeme. Kad sam ga upoznao, iza sebe je imao već urađena dva albuma. Jedan sa Senadom Nuhanovićem, a drugi sa Asimom Mujčićem. Odmah poslije tog našeg susreta počeli smo sarađivati. Senad je na svom drugom albumu snimio moj prvi tekst koji je on komponovao. Bila je to pjesma „Evo me opet među vama“. Poslije je i Asim na svom drugom albumu snimio dva teksta. U to vrijeme Izet je otpočeo i saradnju sa Zuhdijom Seferagićem i počeo pripreme pjesama za njegov prvi album. Na njega je uvrstio i moja tri teksta. Ubrzo me poslije toga jedne prilike pozvao da im se pridružim prilikom pravljenja demo snimaka za pjesme, a njih je trebao praviti sa Bajrom Redžićem. A, s kim bi drugim? Od njega u našem kraju nije bilo, niti će zadugo biti, boljeg muzičara, pa je Izet odlučio da on svojim uhom „ispegla“ i dotjera i Zuhdijino pjevanje i pjesme koje su trebale biti snimljene. Na dogovoreni dan došao sam tamo preko bara i njiva za 15-tak minuta. Bio je to moj prvi odlazak kod Bajre i onako, što bi se reklo, moje oficijelno upoznavanje s njim. Prepoznao me kao „onog momka“ kojeg je viđao po čaršiji i kojeg je sretao na gnjilovačkoj ili poljskoj cesti, ni po čemu različitog od mnogih meni sličnih iz okolnih sela. Veliko je njegovo čuđenje bilo kad je saznao da sam iz Glogovca, dakle iz komšiluka, i još k tome, da sam Redžimin unuk.
– Pa, pobugu brete, što mi to ne reče prije. Eh, iz Glogovca, pa još Redžimin unuk, a ni da zucne o tome.

Moja nena Redžima je Redžićka, njegova familija, pa je zbog toga bilo to njegovo čuđenje. Iako me tada pitao čiji sam od njene trojice sinova, iako sam mu ja to rekao, on me je kasnije uvijek zvao „Redžimin“. Sjećam se njegove mame Džehve, sjećam se i kad je dolazila kod moje nene na kahvu, sjećam se i kad sam kao mali dječarak bio opčinjen njegovim sviranjem, nečim što je on znao i što u ta vremena nije znao svako, i što nije bilo jednostavno ni naučiti, niti se imalo od koga naučiti. Sjećam se da sam upravo nenu Redžimu jedne prilike pitao otkuda i kako to Bajro Džehvin zna svirati harmoniku, znajući još tada da to nije mala šala, znajući da je Bajro Džehvin, one Džehve što kod nene ponekad navrati, pa ako mi to nena ne bi znala reći, ko bi onda. A, tada sam već znao da smo rodbina, pa sam s tim saznanjem još više bio uvjereniji da nena zna odgovor na moje pitanje. I onda mi je nena ispričala da je Džehva radila u Banja Luci u tvornici duhana, (poslije, kad se vratila, bila je jedina žena u našem kraju koja je javno pušila i išla obučena u hlače), i da je s teškom mukom sticala dinar i plaćala razne škole i učitelje da uče Bajru svirati. I tako je Bajro, što od drugih, što samouk godinama sticao muzičko znanje i vještinu sviranja na harmonici, a onda bogme i pjevanja. Tokom njegovog muzičkog puta ispostavilo se da ima i lijep melodičan glas, posebno mekahan i nježan, k’o stvoren za sevdalinku. Tako se Bajro godinama usavršavao u tumačenju sevdalinke i sviranju hermonike da je postao veličina na tom polju, veličina koju nije lako prevazići.

A ko bi ga i kako bi ga prevazišao kad se on bio stopio sa svojim zanatom. Mene je uvijek i najmanja pomisao na njega i njegovo ime odmah asocirala, vjerovatno kao i mnoge druge koji su ga poznavali, na harmoniku i na pjesmu sevdalinku. Da, baš na pjesmu sevdalinku. I ono najmanje dijete koje ga je znalo i čulo za njega u našem kraju, znalo je da Bajro svira i pjeva samo sevdalinke, naše izvorne narodne bosanske pjesme. Njima je posvetio čitav svoj život, svirao ih, pjevao, njegovao u svom srcu i duši, i tako čuvao od zaborava. Bar što se tiče onih poznatijih za koje se već bilo čulo i znalo. Ali, pronalazio je on i one sevdalinke koje su bile prekrivene prašinom zaborava i oživljavao ih svojim izvođenjem. To je činio mnogo puta samostalno, ali, ipak, najčešće uz pomoć njegovog prijatelja prof. dr. Rašida Durića, koji je za njega „iskopao“ mnoge sevdalinke u arhivi banjalučkog radija. Zbog toga nije ni čudno što je Bajro bio njihov izvrstan poznavatelj. Harmoniku je počeo svirati od malehna, prošao je tegoban i trnovit muzički put na kojem je sakupljao znanje iz svijeta muzike od raznih muzičkih stručnjaka toga doba, kao što to već jednom rekoh, pa je na kraju postao prava mala muzička enciklopedija. Veliki je dio toga znanja uspio prenijeti na svoje mnogobrojne učenike. Jedan od njih je i Enes Velić Kriger, sve poznatiji široj muzičkoj javnosti, koji je nezaobilazan kad su u pitanju današnja muzička dešavanja u Cazinu i njegovoj okolini. Dosta znanja Bajro je uspio prenijeti i na sina Sanela. Nažalost, najveći dio znanja vezanog za pjesmu sevdalinku i njeno tumačenje koje je sakupljao godinama Bajro je odnio sa sobom. Krajišnici još jednom nisu znali koga imaju. Pustili su ga tek tako da im proklizne kroz prste kao pjesak kad se zagrabi šakom. Otišao je Bajro, a da mu se nije dalo dovoljno prostora i posvetilo dovoljno vremena. A, da jeste, imali bi smo sada nebrojene sevdalinke tumačene na samo njemu svojstven način. Jer, njegov način tumačenja sevdalinke bio je specifičan, spojen sa njegovom nadarenošću i umjetnošću sviranja harmonike. Umilni avaz i vješti prsti virtuoza na harmonici činili su jednu neponovljivu muzičku cjelinu.

Godina za godinom su prolazile, a ja sam Bajru viđao sve rijeđe. Onda sam početkom devedesetih otišao u Njemačku, došao je rat sa svojim strašnim dešavanjima i prošao, ja sam poslije otišao u Slovačku, ali kući sam i dalje dolazio rijetko, jednom ili dva puta godišnje u vrh glave. U takvim prilikama nekoliko puta sam bio kod njega, da bi smo tako jedne prilike napravili i demo snimak pjesme „Ehlimana“ koju sam kasnije postavio na Youtube, i koja je i dan danas tamo. To sam učinio ne zbog nje same, nego zbog prirodnosti kojom je snimljena. A, snimljena je u Bajrinoj radnoj sobi za stolom, na kojem su bili kahva i postariji magnetofon koji je u sebe upio Bajrino pjevanje i sviranje, bez ikakvih studijskih šminkanja i dotjerivanja, da bi ih tamo negdje unutar sebe nalijepio na magnetnu traku i sačuvao za vremena poslije njega.

U poratnim godinama Poljani su na mjestu nekadašnje „Čokunove lokve“ izgradili lijep stadion za potrebe njihovog nogometnog kluba „Mladost“. Po njegovom završetku pripremili su svečano otvorenje. „Biće proslava, pjevat će Osman Hadžić,“ – govorilo se po okolnim selima, Poljan svojim Poljanima uveličat će svojom pjesmom taj događaj. I tako ja taman potrefim doći kući iz Bratislave u to vrijeme, nekako to bješe početak ljeta, kraj juna ili početak jula, znam lijepo vrijeme bješe, te odlučim svakako otići na taj teferidž. Nisam godinama bio na tako nekom velikom iskupljanju naše raje, pa sam se poželio starog društva i prijatelja, od kojih će mnogi sigurno biti tu prisutni. Osim toga, pošto sam išao u njegovom smjeru, odlučih se navratiti i kod Bajre na riječ-dvije. Taman posla da ne navratim. Put me vodio pored njegove kuće. Stidio bih se sam sebe da prođem, a ne javim mu se. Malo eglena s njim neće škoditi, čak štoviše, dobro će mi doći. U svojim je razgovorima bio često duhovit i ta mi se strana njegove ličnosti, pored one ljudske i muzičke, veoma dopadala. I krenem ja negdje poslije podne toga dana preko bara, pa gore uz one strane prema Ogradini i Selimovićima, te se ubrzo nađem ispred Bajrinih vrata. Samo što sam ga pozvao, pojavio se na njihovom pragu. Rekoh mu, kao da me je čekao, a on će, da se baš spremao malo izaći vani na sunce i svježi zrak. Nedugo zatim sjedili smo u dvorištu na dvije drvene stolice koje djeca odnekud donesoše. Otprilike neki sahat vremena smo tako teferidžili, vodili nevezani razgovor i „skakali“ sa teme na temu, malo o ovom, malo o onom. Naravno, bilo je i par šaljivih upadica s njegove strane, te sam na kraju, svakako veseliji nego što sam došao, otišao seoskim putem prema stadionu. Bilo je to moje posljednje viđenje i moj posljednji divan sa velikim maestrom.

Nekoliko godina poslije njegove smrti, tačnije 2009. godine, jedne prilike sam ukucao njegovo ime i prezime u Youtube-ov pretraživač. I zamislite, nije mi se pokazao nijedan video sa nekom sevdalinkom u njegovom izvođenju. Bio sam razočaran. Taj isti dan sam odlučio promijeniti to stanje. Imao sam, i još uvijek imam, jedan primjerak kasete koju je Bajro snimio u saradnji sa „Halixom“ na kojoj je osam, inače veoma rijetkih, sevdalinki u njegovom izvođenju. Kupio sam je nekako poslije rata na cazinskoj pijaci, na jednom od onih mnogobrojnih štandova koji su u to poslijeratno doba bili na zemljištu preko puta cazinske pošte, na kojem je sada tržišni centar „Ljiljan“. Napravio sam za svaku video i postavio ih na Youtube kanal. Tamo su i dan danas. Moj postupak je naišao na veliko odobravanje ljubitelja sevdalinke i poznavaoca Bajrinog muzičkog djela. Komentari su sve do jednog pozitivni. Vrlo često su tražili da postavim tamo još neke njegove interpretacije, ili sve što imam od njega, a ja sam se često morao „braniti“ konstatacijom da je to, na žalost, sve što imam.

Tri godine kasnije, na hadžili Bajram 2012. godine, u prijepodnevnim satima slušao sam sevdalinke, bio pravo bajramski raspoložen i tako, u toj atmosferi, sjetih se Bajre. Odjednom mi se pojavila misao kako je eto, Bajram, a njega s nama više nema, te mi same od sebe potekoše riječi pjesme koju posvetih njemu i koju nazvah „Bajram je, a Bajre nema.“ Za vrijeme snimanja dobila je i naziv „Pjesma o Bajri,“ mada sve o Bajri u jednu pjesmu ne može nikako da stane. Snimljena je u saradnji sa Bajrinim učenikom, Enesom Velićem Krigerom (studio, aranžman) i sinom Sanelom (otpjevao demo snimak). U finalnoj, dakle, studijskoj verziji, pjesmu je otpjevao naš poznati sevdalija, naš Bišćanin, Ramiz Brkić, inače veliki poštovaoc rahmetli Bajre i njegovog muzičkog djela.

Sve su prilike da je dana 1.11.1944, kad je Bajro rođen, bio Bajram, pa je po narodnom običaju da se djeci rođenoj na Bajram daje ime Bajro, i on dobio svoje. Dakle, na današnji dan prije 70 godina rodio se naš Bajro. Mislim da se tom prilikom trebalo sjetiti našeg najvećeg krajiškog harmonikaša i sevdalije, čovjeka koji je živio sa sevdalinkom i za sevdalinku, koji je sevdalinci posvetio cijeli svoj život čuvajući je kao najveće bogatstvo; njegujući je u svom srcu i pazeći kao svoje oči u glavi, nastojeći je neoskrnavljenu predati budućim generacijama. Ja sam to, evo, učinio na ovaj način, podsjetio i sebe, i vas na njega i ona vremena u kojima smo se s njim družili; u kojima smo ga slušali, s njim se veselili i pjevali.


[Total: 0    Average: 0/5]

Click on a tab to select how you'd like to leave your comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.