DANAS SE NAVRŠAVA 65 GODINA OD USTANKA U KRAJINI

DA SE NE ZABORAVI: Cazinska buna, najkrvavija pobuna bosanskih seljaka

Autor DA SE NE ZABORAVI: Cazinska buna, najkrvavija pobuna bosanskih seljaka komentari
DA SE NE ZABORAVI: Cazinska buna, najkrvavija pobuna bosanskih seljaka

Privođenja, ubistva i mučenja obilježila su zauvijek 6. maj 1950. godine. Bila je to najkrvavija pobuna bosanskih seljaka, Cazinska buna, koju ne smijemo nikada zaboraviti. Na današnji dan, prije 65 godina, došlo je do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj.  Seljaci su se bunili protiv nepravednih i agresivnih metoda "narodne vlasti" prilikom "otkupa" poljoprivrednih proizvoda i protiv raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika "narodnih odbora" i predstavnika organa vlasti..

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan, 06.05.1950. godine, oružano su napali Veliku Kladušu i Cazin. U ustanku je učestvovalo oko 720 osoba, ustanak je ugušen, petnaestak učesnika je osuđeno na smrt streljanjem, na desetine ih je osuđeno na kazne zatvora i društveno korisnog rada. 115 porodica sa oko 700 članova bilo je osuđeno na “kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na područje općine Srbac, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna "kolektivnog preseljenja" cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena - Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za "grijehe" svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim "kaznenim akcijama" Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih "nepočudnih naroda" (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida. Postoje i dosta jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i podsticana baš iz Beograda i da su neke vođe pobune (pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u kasarni u Bihaću, a postoje jake indicije da je podršku otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi tadašnje KPJ-e, Milovan Đilas. Naime, bio je to period nakon rezolucije Infomibora i sukoba Jugoslavije sa SSSR-m i Staljinom, a sam Đilas je par godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih disidenata. Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki bošnjački muslimanski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se nakon obračuna države s „pobunjenicima“ seli zastalno u Beograd i rijetko nakon toga posjećuje Krajinu.

Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e su bili nekoliko dana prije počinjanja bune preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se sprema pobuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu represije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.

Naime, ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su Bošnjaci muslimani iz II svjetskog rata izašli skoro nimalo oštećeni od četnika i nihovih klanja. U toku čitavog rata ovaj kraj je predvođen bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku tzv. "Huskina vojska", a koja je radila na principu „Muslimanske milicije“ i u različitim vidovima sarađivala s okupatorom i ustašama, ali je sačuvala bošnjački narod toga kraja od četničkih pokolja.

Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije općine u BiH prije rata u kojima su Bošnjaci muslimani činili preko 90% stanovništva, i to ratobornog i prkosnog  stanovništva vijekovima sklonog "posezanju za oružjem" u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u insceniranju i poticanju ovih dviju "pobuna" u samo 40 -ak godina.

O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991. godine izašla je iz štampe knjiga Vere Kržišnik - Bukić "Cazinska buna 1950", koja je detaljnije obradila ovo pitanje. Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović u svojoj "Historiji Bošnjaka" i Mirsad D. Abazović u knjizi "Kadrovski rat za BiH". U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere Kržišnik - Bukić "Cazinska buna 1950", dio dokumentacije je predat tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.

Bilo bi interesantno danas saznati šta se desilo s onih 777 prognanika (uglavnom muslimana) koji su davne 1950. godine preseljeni u Srbac, odnosno s njihovim potomcima, da li se neko od tih ljudi uspio vratiti poslije u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u ovome posljednjem ratu, da li ima muslimana u Srpcu...

 

Cazin.NET

 

 

Ocjeni članak
2.71 (7 glasova)

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnicki racun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i ukljuci se u raspravu.

Cazin - Registriraj se


Komentari



Marketing

Anketa: Preferirate li kupovinu domaćih bh. proizvoda?