Priča iz knjige "Oteto od zaborava"

Priče iz naše avlije / Suad Okanović: „MUĆO ZLATIN“

Autor Priče iz naše avlije  / Suad Okanović: „MUĆO ZLATIN“ komentari
Priče iz naše avlije  / Suad Okanović: „MUĆO ZLATIN“

(Priča „MUĆO ZLATIN“ je jedna od 27 priči Suada Okanovića iz knjige u pripremi pod naslovom „OTETO OD ZABORAVA“ koju će ovaj naš Cazinjanin nastojati štampati i objaviti do kraja ljeta ove godine. To će biti njegova druga knjiga. Prva je, krajem prošle godine štampana i objavljena, knjiga „PJESME ZA DJECU“.)

 

     „Ja sam se rodio trid'setosme god'ne. Tako piše u knjigama, a more biti da sam se rodio i prije. Jer ja pamtim mnogo više nego što bi po mojim god'nama treb'o pamtiti. Rec'mo, ja pamtim bombardovanje Bihaća četeresprve, što ako je sudeći po tome kad sam rođen, ne bi mog'o, pošto sam onda im'o samo neke tri god'ne. Tih je godina u ratu pogor'lo i uništeno mnogo matičnih knjiga, pa se za svakog ne zna tačno kad je rođen. A, bogami, narod onda te rođendane nije ni pamtio bogzna kako k'o danas. Nije se o tome vod'lo računa. Često su muška djeca upisivana i koju god'nu kasnije. Zbog vojske. Kad hi pozovu u vojsku bili bi star'ji i jači nego što bi u tim god'nama trebali biti. Tako su imali veće šanse da na leđ'ma iznesu sve tegobe i strahote rata, i da se vrate kući sa živom glavom na ramen'ma. Niko baš sa sigurnošću od te moje generacije, pa ni od onih što su od mene četir il' pet godina star'ji, ne može tačno reći kol'ko ima godina,“ reče mi moj sagovornik, danas jedan od najstarijih Glogovčana, Mustafa Mujić, u selu poznatiji kao Mućo Zlatin. Ne treba ga „miješati“ sa njegovim imenjakom, rođakom i komšijom Mustafom Mujićem, poznatim bivšim fudbalerom cazinske Krajine, a danas ugostiteljom. On je kod nas u selu poznat kao Mućo Husin.

     „I moj babo je nekoliko puta tako, kada bi se poveo razgovor o godini njegovog rođenja, znao reći da je i on po svoj prilici za koju godinu stariji. Govorio je da su se tada djeca upisivala u matične knjige u Karlovcu. Valjda je tada Cazin po tim nekakvim organizacijskim strukturama pripadao njemu. Zbog daljine tamo se nije išlo baš često, pa se zbog toga često i kasnilo sa upisom djece. A kada bi se to i dogodilo, upisivana su na dan dolaska u matični ured, a ne unazad, što valjda nije ni bilo moguće. Tako je i to bio jedan od razloga zbog čega se djeca nisu upisivala na vrijeme, i zbog čega se nije znao tačan datum rođenja,“ dodao sam, a Mućo je moje riječi odobravao klimajući pomalo glavom.

     „E, vidiš, to što pamtim kad su Švabe bombardovale Bihać, to mi ne paše sa tom mojom god'nom rođenja kako piše u knjigama.“

     „Pa ako pamtiš to bombardovanje, onda si tada imao sigurno nekih sedam ili osam godina. To znači da si se rodio oko tridesetičetvrte godine, a ne trideset i osme, kako kažeš.“

     „A pamtim ti ja, moj brete, i sve te njekakve vojske koje ti' godina prođoše kroz Glogovac: zelence, huskavce, Švabe, partizane.“

     „Ja se sjećam da mi je nene rahmetli, jednom kada sam bio dječarak, pričala da su neko vrijeme Švabe bile u našoj staroj glogovačkoj školi.“

     „Jes', jes'. Samo bila je tad druga stara škola. Od brvana i dasaka. Još star'ja od one što je kasnije na njenom mjestu bila, a koja je opet u međuvremenu srušena. I 'mjesto one stare džam'je što je srušena, bila je tad još jedna star'ja, isto tako od brvana i dasaka u kojoj su te Švabe tad držale konje. Eto, tol'ko him je bilo stalo do tuđe svet'nje, moj brete. A u toj drvenoj školi su spavali. Al', što jes' jes', nisu, barem, dirali u narod.“

     „I tako kaže meni nene, kada su te Švabe bile gore u školi, nestane mi babe jednog dana njoj sa očiju. Nema ga i nema. A on bio malehan isto kao i ti tada. Nene sve pregledala oko kuće, svugdje zavirila, a njega nigdje. Kada odjednom, eto ti njega ide niz put i nosi švapski šljem u rukama. Kaže, kada je vidjela šta nosi, sva je premrla od straha.

     „Navuće mi Švabe na vrat jadna sam ti i čemerna,“ pomislila je, pa ga je odmah poslala nazad da šljem nosi i ostavi gdje ga je i našao. Jednom mi je pričala i to kako su je nekakvi vojnici tukli, mislim zelenci, i pitali za dida gdje je, u kojoj je vojsci. A ona šutala i degenek trpjela. Ne znam tačno koji je ono čovjek iz našeg kraja spasi. Sve mi se čini Adem Agana Mujića, ali nisam siguran. Poslije toga događaja nene se bojala svake vojske. Time se može objasniti i njen strah od te švapske tada kada je babo donio taj njihov šljem kući.“

     „Jes', jes', nju su zelenci tukli i pitali za tvog dida koji je bio u Denčilovoj vojsci. Bila je to njekakva švapska vojska sa kojom je komandov'o taj Denčil. A tukli su, bome, tad kako kad koji. Dolaz'li i pitali: đe ti je ovaj, đe ti je onaj, i jedni, i drugi, i treći.  Ako nije sa njima, dobiješ degenek. A mnogi su i nestali u ratu u tim raznoraznim vojskama. Izgin'li, moj brete, nisu se vrat'li kućama. Tako je nest'o jedan moj brat, pa Mujo Suljin, pa Mujo didov ti brat, pa opet Mujo Tatlin, Husin brat. I Huska je ov'da prolazio sa svojom vojskom. A Bajru Nadara, Ded'nog oca, ub'li su zelenci dole niže kuće mu, kod onog njihovog vel'kog hrasta.“

     „Znam za to. I to mi je nene rahmetli pričala. Ali ne sjećam se više zašto.“

     „Pa on ti je bio u vezi sa partizan'ma. Jedne pril'ke je im'o neke kopače, pred njima nešto rek'o što nije treb'o, neko ga od'o zelencima i počnu oni dolaz'ti i pitati za njega. Par puta him je bjež'o. Nekako bi sazn'o da će doći, pa bježi preko Une u Spah'će. Tamo se krio kod neke rodbine. Al' jednom, eto, ne uspi pobjeći i ubiše ga dole kod onog hrasta.“

     Tada se iz kuhinje pojavila Mirsada, snaha njegovog brata Mehmeda, i nakratko prekinula naš razgovor. Donijela je na limenoj tacni pravu crnu bosansku kahvu i stavila je na omanji sto ispred nas. Nasula je svakom po fildžan kahve. Mućo je iz jednog od svojih džepova izvukao zgužvanu kutiju cigara, iz nje jednu isčeprkao i zapalio je. Povukao je nekoliko dimova, a onda srknuo par puta kahvu iz fildžana. I ja sam uzeo moj fildžan i srčući kahvu iz njega utonuo u moje misli.

     Već godinama dolazim ja i odlazim iz mog Glogovca i svaki put kada ga posjetim sretnem Muću Zlatina bar jednom, ali najčešće i po nekoliko puta. A kako i ne bi kada svaki put, kada idem očevoj kući moram proći pored njegove. Istinu govoreći, za vrijeme onih mojih prvih dolazaka češće smo se sretali. Tada sam kroz selo najčešće išao pješice, pa bih uvijek kada sam ga vidio zastao na par riječi sa njim, tek onako da se pozdravimo. Ali svaki put to bi bio razgovor koji bi potrajao sat - dva vremena. Kasnije kada sam kupio auto najčešće sam u njemu prolazio putem. Tako je i takvih razgovora bilo sve manje. Samo bi smo onako u prolazu mahanli rukom jedan drugom i pozdravili se uvijek kada bi Mućo stajao u svom dvorištu. Posebno se sjećam mojih susreta sa njim kada je moj Senad imao otprilike tri ili četiri godine i mogao sa mnom polahko ići uz put. Prolazeći pored Mućine kuće obavezno smo, na Senadov zahtjev, morali svratiti do Mućine štale da vidimo njegovog konja. Bio je to, ako ne zadnji, onda sigurno jedan od zadnjih konja u Glogovcu. Pored konja, Senad je mogao u njegovoj neposrednoj blizini vidjeti i jednu kravu, čime je njegova radost bila udvostručena. Mnogo je volio, i još uvijek voli životinje, ali u tim godinama je ta njegova ljubav prema njima posebno dolazilo do izražaja. Bio je gradsko dijete koje je životinje, kako divlje tako i one domaće, prvo vidjelo i upoznalo na slikovnicama. Nije imao prilike da ih vidi uživo, a kada mu se ona za to najzad ukazala, njegovoj radosti nije bilo kraja. I tako smo nekoliko godina kod Muće redovno navraćali.

     Godina po godina i dođe ova 2011. kada se prisjećam ovog mog razgovora sa njim od godinu dana prije, i kada ga nastojim što vjerodostojnije zapisati. Tako mi se u mislima redaju slike i riječi toga našeg susreta kao kakav film. I ne samo toga susreta i razgovora. U mislima mi se odmotava i film sjećanja na Muću onakvog kakvog ga poznajem godinama. A poznajem ga haman otkada znam za sebe. I što je najčudnije u tom mom poznavanju njega - jeste to da mi se čini da je on uvijek bio ovakav kakav je sada. Ali to „čini mi se“ odnosi se samo na njegov fizički izgled, na njegovu suhonjavu i visoku figuru, bez i jednog grama viška, čak štoviše moglo se govoriti o njihovom manjku, dok on kao čovjek, zaista je bio i ostao uvijek isti - duša od čovjeka kako se to kod nas zna reći. Ili, jednostavno, dobričina. Nikada nikom nije nešto nažao učinio, nekoga uvrijedio, rekao nekom nešto loše. Čak ni u slučaju kada bi čuo da ga je taj neko sa lošom namjerom „uzeo u usta“. I u takvim prilikama govorio bi svoje čvrsto ubjeđenje:

     „Ima Boga. Svakom će, i njegov gri'h, i njegov sevap za njegov vrat.“

     Kada sa ovdašnje tačke gledišta bacim pogled unazad i pogledam na Mućin život, činim to sa dubokim poštovanjem prema ovom čovjeku, mom suseljanu i haman komšiji. Život ga nije nimalo ni mazio, ni pazio. Kroz njega je Mućo išao ponosito uzdignute glave i krčio sebi put ne traživši od nikoga ništa, ne molivši nekoga za nešto. Sa svoje dvije šake, žuljevite još od dječačkih dana, izvojevao je svoju životnu bitku. Sada zasluženo uživa sa svojih sedamdeset i kusur godina spokojno i mirno svoje staračke dane. Samo što mi riječ „staračke“ ne paše uz njegovo ime. Navikao sam ga vidjeti uvijek u nekom poslu, u nekom pokretu, živahnog i čilog, što se za većinu starca najčešće ne može reći. Ali to ne vrijedi kada je Mućo u pitanju. Za njega se to može bez ustručavanja reći. On je i danas, fala Bogu, i pored toliko nanizanih godina još u čilom i živahnom pokretu. Zbog toga mi nekako dođe čudno i nestvarno kada spojim tu famoznu riječ „starac“ sa njegovim imenom. Ustvari, ni on sam se ne osjeća starim. Po njegovom mišljenju čovjek je mlad „onol'ko kol'ko se mladim osjeća“.

     „Ne radim više ništa. A i što bi'. Naradio sam se dosta. Zahvalan sam dragom Bogu što mi sad u ovim mojim god'nama ne treba nikakva štula i što me noge još dobro nose. Al' da se i ja sam ne borim protiv toga, evo ovdi,“ pokaza rukom na srce, „'davno bi' i ja gled'o travu odozdo“.

 

 

     Ispio sam kahvu iz fildžana i stavio ga na tacnu. Isto je učinio i Mućo. I dok je prazne fildžane Mirsada ponovo nalivala vrelom kahvom, upitah Muću:

     „A kako je bilo poslije rata? Kako se živjelo?“ misleći na Drugi svjetski rat o kojem je pričao kada je kahva stigla.

     „Hm, kako. Nikako. Mor'o sam ići za „hrg“ brašna kopati c'jeli dan, za varćak brašna kopati osam dana.“

     „Ja se sjećam da su nene i mama govorile da se tih poslijeratnih godina za rangu brašna išlo kopati cijeli dan.“

     „Jes', jes'. To je bilo pedesetih godina. Onda kad su bile one gladne god'ne. Tad su se i gloginje mlile. Bar kod nas hi je u Glogovcu bilo dosta. Po njima nam je selo njekad i dob'lo ime. Kad su se prvi naši stari dosel'li 'vamo, bio sve glog do gloga. E, ti' je gladni' pedeseti' godina kod nas u Glogovcu samo Tale Mujić im'o njekakav mlin na čekrek što je mlio gloginje, pa hi je narod onda iš'o kod njega mliti. I tako u te samlivene glog'nje baci se šaka ku'ruznog brašna, malo se zami'ša vrelom vodom. I, eto, ti hrane. Ja se sjećam, moj brete, da sam brao i kukolj koji se isto tako mlio. I po njemu se isto tako pos'palo malo brašna, zami'šalo vrelom vodom i tako jelo. Maslo se korist'lo malo, onako na tanko. Frtalj ti je zejtena mog'o biti mjesec dana. Taman tol'ko da ostane živa glava“, uzdahnuo je Mućo i povukao dim iz cigare, udahnuo ga, pa onda otpuhnuo. Uzeo  je svoj fildžan sa kahvom, prinio ga usnama drhtavom rukom, ispio ga do kraja i vratio nazad na tacnu. I ja sam uzeo moj fildžan sa kahvom i u nekoliko gutljaja ga ispio. Vratio sam ga nazad na tacnu dok je Mućo govorio:

     „Pa kasnije je s vremenom bivalo bolje. Naši su Glogovčani počeli odlaz'ti na rad u Ljubljanu. Ja sam bio među prvima. U Ljubljani tad nije bilo ni stope asfalta. Samo Trimosti (Tri mosty) su bili popločani sa onim njekakvim kamenim kockama. Auta nije bilo ni za živu glavu. Samo kola koja su vukli konji. Radio sam na pruzi. Kod Šimenca. To je bio nadzornik što nas je primio na pos'o. Tu imam nješto oko dvi' god'ne radnog staža. A tvoj did Numan nam je bio kuhar. God'nu dana. Tad je i on bio u Ljubljani na radu. Valjalo mu što je bio u vojsci kod Denčila kuhar. Znao je kuhati, pa nije mor'o tegljač'ti k'o i mi ostali. A to što je bio kod Denčila kuhar, spas'lo mu je glavu nakon rata. Ljudi su mu svjedoč'li da nije ispalio ni jednog metka.“

     „Jeste baš. Sjećam se da je did i meni pričao kako je izišao iz Drugog svjetskog rata, a da nije ispalio ni metka. Kada sam ga pitao:

     „Kako to“, rekao mi je:

„Pa fino. Bio sam kuhar. 'Mjesto puške u ruci sam drž'o kutljaču.“ Mućo je povlačeći, ko zna koji, dim iz svoje cigare mahao glavom, potvrđujući tako da je tačno to što sam rekao.

     Mene je i sam did jedne prilike uvjerio u svoju tvrdnju da u Drugom svjetskom ratu nije opalio ni metka. Išli smo tako nas dvojica u predvečerje odnekuda niz selo. Tada tih nekoliko mjeseci nas Glogovčane je pravo terorizirala jedna mala kujica, neka mala žujka lutalica koja se smirila u našem selu, ali nas seljane podobrano uznemirila. Voljela je ujesti i to ono, što se kaže, podmuklo, tiho i iz prikrajka. Skoro svako se žalio da mu se bar jednom iznenada sprcala pod noge i zagrizla do prve do koje je stigla. Ja sam već tada, kada sam išao sa didom niz selo, imao jedno iskustvo sa njom. Ukratko, na jednoj nozi sam nosio tragove nekoliko njenih oštrih zuba. Na svu sreću mene je tada zaobišla i sprcala se didu pod noge, onako odjednom i iznenada. Jednostavno se stvorila tako ispred nas, pustila onaj svoj sitni štektavi glas i zabila se didu pod noge. Did je imao neke podublje cokule, a još k tome u njima na nogama podeblje pletene čarape, pa je to njegovo „tajno oružje“ odbilo žujkin napad i did je prošao bez ujeda. Ali ona se nije dala. Zagrizla za onaj jedan jezik od cokula i nikako da ga pusti. Did je mlatarao sa nogom okolo sebe, tamo vamo, a ona nikako da otpadne sa nje. Onda se sjetio da je naoružan sa još jednim „tajnim oružjem.“ Odnekud je iz džepa izvukao neki svoj mali pištoljčić koji je uvijek nosao sa sobom sa urednom i ispravnom oružanom dozvolom. Opalio je sa njim u kuju ispred sebe. I - promašio! Pucanj je uplašio kuju koja je ciknula, pustila didovu cokulu i odjednom nestala u trnju isto onako brzo kao što se iz njega i pojavila. Did je tada mislio da ju je potrefio i da će ona negdje skapati. Ali nije. Opet je kujica sutradan krenula u svoje nove akcije teroriziranja Glogovčana. Ne sjećam se gdje je i kako završila ta mala žuta kujica, ali sjećam se da su se na didov račun neko vrijeme njegovi ahbabi zezali kako je nije pogodio na korak ispred sebe! Neko mu je od njih jednom šaljivo dobacio:

     „Eto, Numane, da se onih ratnih godina nisi krio kod Denčila iza kazana znao bi pucati i potrefio bi je.“

     „Poslije tvog dida Numana bio nam je kuhar Mumin Salihović, Sejfin otac, a poslije njega je bio Smail Nadarević, Mešin brat“, nastavio je Mućo dalje sa svojom pričom prenuvši me tako iz mojih sjećanja o didovom streljačkom umijeću.

     „Na građev'ni je rad'lo dosta naši' ljudi. Nije bilo tački k'o sad. Cigle su se dodavale iz ruke u ruku, pa tako sve na treći, četvrti sprat. Baci ti meni, ja tebi i tako je to išlo. A malter se nosio na tragačama. I beton za ploču. Na tragačama, moj komšo. I tvoj otac kad je doš'o na građev'nu tako je bilo. Sve se nos'lo na rukama. Samo neđe su se mogle viđati drvene tačke.“

     „Babo mi je pričao da je sa nekih šesnaest godina otišao bos pješice u Sloveniju“, rekoh Mući, a on potegnu dim iz druge cigare koju je u međuvremenu bio zapalio, malo se osmjehnu, pa mi reče:

     „Znam. On i Husein Adžin su o'šli pješke u Metliku. U Pioniru su našli pos'o. Tamo su hi prim'li da him vodu donose. Još su djeca bili, nisu mogli rad'ti teške poslove. Tu su rad'li neko vr'jeme, a onda su o'šli dalje za Ljubljanu.“

     „Jeste, baš tako je bilo. Otišli su u neku građevinsku firmu. Babo mi je pričao da su ga prvo dali da radi sa ženama. One su išle po završenim stanovima, čistile njihovu unutrašnjost i stakla od prozora. Tu je zapeo za oko jednom poslovođi kao okretan i radišan momak, pa ga je ovaj pitao da li bi išao učiti za zidara. Na to je babo, naravno, pristao i tako je neko vrijeme kod njih pekao zanat i postao visokokvalifikovani zidar“, dodao sam, a Mućo je nastavio svoju priču:

     „Ja sam se nakon dvi' god'ne vratio natrag kući. Braća me nagovor'la. Mati je već bila postar'ja. Treb'o je neko biti kod kuće. Brin'ti se za nju i kuću. Tako je grah pao na mene. Rekli su nam novac slati i pomagati nas. Rekli su mi i penziju kup'ti. Novac su kol'ko tol'ko slali i kući donos'li, al' penziju mi nisu kup'li. I od tad sam ja sve ovo moje vr'jeme prov'o ovdi.“

     „Radeći više nego oni gore“, dodao sam, a Mućo je klimnuo glavom rekavši:

     „Radeći, moj brete. Radeći. Nije bilo ni dana odmora. Sve sam ja radio i sa konjem, i bez njega. Prvo sam radio i sebi, i drugima bez konja. Nije se imalo para za konja i kola. Trebalo je i za nji' zarad'ti. Kosio sam, kop'o, žeo, iš'o u šumu po trklje, po brklje i stož'ne, iš'o bogami i drva donosio, pa hi onda prodav'o. Na sebi, na ramen'ma. Tako sam jedne god'ne za nepuni' pet dana donio kući i u dvorištu složio deset metara drva. Onda sam hi prod'o Arifi Muminovci za školu. Ona je bila podvornica, to znaš. Kad sam se bolje snaš'o kupio sam sebi konja i kola. I namjenj'o hi se, bogami, podosta. I kola i konja. Više nego kakav Cigo. Prvo sam im'o gvozdenjak. Tad su bili samo gvozdenjaci. Prom'jenio sam hi ne znam ni ja kol'ko dok nisu došli gumenjaci u modu. I njih sam se, bogami, namjenj'o. A im'o sam ti, moj brete, prvi gumenjak u Glogovcu. Eh, tad je to bio luksuz“, osmjehuje se Mućo i nastavlja sa pričanjem:

     „I tako. Kad sam sebi kupio konja i kola iš'o sam ljud'ma orati, zub'ti, prevoz'ti sve i svašta, od đubra i s'jena, do građevinskog mater'jala i ostalog. Iš'o sam i u drva. To mi je bila haman glavna zanimac'ja. Kupov'o sam drva po našoj šumi, po Gom'li kad su bile sječe, pa hi onda sjek'o i prodav'o ljud'ma. A kome bi hi prod'o, tome bi hi i vozio. Kol'ko sam ja samo metre doćer'o iz Gom'le, Bog dragi samo zna. I pored svega toga što sam radio svi'tu za pare, a sebi džabe, mor'o sam se još brin'ti i za staru mater. I kad još belaj hoće, neki' pet - šes' godina pred smrt obar'la je sa vrelom vodom desnu ruku. Nije mogla više ni čistiti po kući, ni prati, ni jelo kuhati, pa sam, moj brete, mor'o rad'ti i te poslove. Tako sam post'o sam svoj kuhar. K'o onaj Stevo Karapandža što je onda prije rata bio na televiz'ji i kuh'o. I pite sam naučio razvijati. He, he“, osmjehuje se, „da prste poližeš. I eto, fala Bogu, doček'o sam se ovi' moji' godina. Sedamdeset pet - šes' hi sigurno imam. Nijednom nisam o'š'o u bolnicu. Samo jednom sam izokren'o nogu, iščašio, šta li, pa mi gips stavljali gore u Bihaću. Dole u cazinskoj bolnici mog kartona nejma, nit' će ga kad biti. A pušim ti, moj komšo, haman od kako sam oca znao zovnuti - babo. Pa ti sad kontaj. To ti je oko sedamdesetak godina, tako mi dina. Nema šta nisam pušio, duhana svakakva, savijo ga, pa onda cigare 'vake, pa nake'. Al', bogami, najviše sam se napušio oni' slovenski', pedesetsedmice i b'jele Drine.“

     „He, he. Jesi vala baš“, morao sam dodati i nasmijati se, sjetivši se da se kod nas u Glogovcu za nekog ko je iole malo više pušio, govorilo:

     „Puši k'o Mućo Zlatin.“ Jer on je štukao cigaru na cigaru, jednu gasio, a drugu palio. Sa ćikom prije nego bi ga bacio, zapalio bi slijedeću. Još nešto je za njega bilo karakteristično. On nikada nije, kada je bio kod nekog u gostima, tražio pepelnicu ako nje kojim slučajem nije bilo na stolu. U svom kožunu, koji je stalno imao na sebi, imao je specijani džep u koji je istresao pepeo. U njega bi odložio i ugašeni ćik, pošto bi prije toga zapalio slijedeću cigaru. Ovo je mnogima služilo kao materijal za šalu na njegov račun. A on bi skromno govorio:

     „Što da nekom prljam pepelnicu. Nije njegov problem što ja pušim, nego moj.“ Čak ni u tuđem dvorištu ne bi Mućo bacio ćik. I tada bi ga strpao u svoj džep - pepelnicu. Ima li neko da mi kaže od čega je ovaj čovjek? I kakav je to čovjek koji iz dana u dan puši, kako sam reče, nekih sedamdesetak godina, koji je godinama znao ispušiti, opet kako sam reče, i po tri kutije cigara dnevno, paleći jednu sa drugom, a da mu to nije naškodilo do sada? Nije li ovo slučaj za Ginissovu knjigu?

     „Meni nije trebala šib'ca il' upaljač“, prekinuo je Mućo svojom tvrdnjom moja sjećanja vezana za njegovo pušenje.

     „Onda ti je vatra u šporetu uvijek gorjela. Šta si imao, onaj vječni olimpijski plamen?“ pokušao sam se malo našaliti. Prihvativši šalu, Mućo odmah na to dodade:

     „Baš tako je nekako bilo. Zimi pogotovo. Vajk sam im'o dosta drva kod kuće. Dovozio sam i ogranaka. Mati je vajk nešto kuhala, prala, pa je vatra gor'la i u sred lita. Dokasno se lož'lo, a opet rano ustajalo, pa je vajk bilo žere. Malo puhnem, stavim koji suharak, malo papira i vatra plane.“

     „Ti nisi imao krize za drva. Prolazio si jeftinije od drugih. Nisi morao nikom plaćati sječu i dovoz. Ali ne ide mi u glavu nikako da si za nepunih pet dana kući na ramenima donio deset metara drva.“

     „Eh, moj brete. Kad se mora, nije ni teško. Po c'jeli dan sam se vrtio u krugu od kuće do šume i natrag. Samo što bi smetn'o drvo koje bi donio na ramenu, odma' sam se okreć'o i vrać'o natrag u šumu. Naš'o bi' iduće, osik'o ga, okres'o, stavio na rame i pravac kući. A niko nije od mene bolje znao us'ći drvo. Ni podignuti ga lakše i jednostavnije na rame k'o što sam ja mog'o. Jedino mi je mog'o upar'ti Arif Četnik. Bio je krupniji i jači. I to mu je valjalo. Al' ja sam bio bolji tehničar, što bi rekli danas ovi fudbaleri.“

     „I ja sam znao kao dječarak otići u šumu po trklje. Par puta sam donosio i brklje. Znam kako ih je teško nositi na ramenu. Znam i koliki si put morao preći. Zato mi to ne ide u glavu. Ja bih davno crkao. He, he. Svaka ti čast.“

     „He, he. A slušaj ovo, moj brete“, na to će Mućo malo smješeći se, što je značilo da se sjetio nečeg smješnog. Ali prije nego što je nastavio sa pričom, dohvatio je svoj fildžan sa kahvom i ispio ga. Mirsada je u međuvremenu ponovo bila nasula kahvu u naše fildžane, pa sam i ja učinio to isto ne čekajući da se kahva potpuno ohladi. Ispivši kahvu, Mućo je potegao nekoliko dimova iz svoje cigare i nastavio sa pričom:

     „Jednom tako odemo ja i komšo mi Esad po stož'ne u šumu. Kaže njemu Velaga, otac mu:

     „Hajde mali sa Mućom u šumu i donesi stož'nu. On će tebi izabrati pravu: finu, vitku i ravnu. Treba sad'ti ono sjeno dole u Palčaku, a nemamo našto.“ I odemo mi dole u Ketenište, dole pod Nuh'će. Dole su bile stož'ne najbolje. Jes' da je podaleko, al' šta ćeš. I nađem ja dvi' baš onako pofine. Usičem hi fino, okrešem, pomognem Esadu da digne svoju na rame, pa onda dignem na rame i onu moju, i krenemo mi kući. I kad smo došli kući i don'li one naše stož'ne, Esadova je bila od dva metra. Kako neće biti kad je usput vajk zastajkiv'o i o'sic'o komad po komad da mu bude lakša. Kad je Velaga viđo stož'nu kaže on njemu:

     „Pa, sine moj, ovo nije ni zobeni kolac.“ He, he. Svašta je bilo, moj brete, svašta.“

     „I onda su došla vremena da imaš konja i gvozdenjak, pa onda i gumenjak da ne moraš na sebi nositi drva“, kažem mu.

     „Jes', jes'. Ja sam im'o prvi gumenjak u Glogovcu. Kupio sam ga od Šaćira Fehimova. On ga je od njekog gvozdenjaka napravio. Njekako je tamo na njega stavio felge sa gumama. Sa njim sam se, bogami, god'nama služio. A dok sam kupio pravi gumenjak, o'šla su leđa. Nije ni to bilo malo para.“

     „Bogami Mućo ako se je neko naradio u životu, onda si to ti sigurno. Trebalo bi ti podići spomenik kao onom Aliji Sirotanoviću, što se izgleda neće dogoditi. Jer danas ti je fora, moj Mućo, ne raditi, a imati. Više se cijene oni koji žive sa tom politikom kao paraziti nego ljudi kao ti koji cijeli život dernjače od jutra do mraka. Ali ostaće bar zapisano ovo što ću o tebi napisati, pa će nekada u budućnosti neko moći reći:

     „Evo, bio jednom tamo negdje u nekom Glogovcu neki Mućo Zlatin, obični mali čovjek kojeg život nije ni mazio, ni pazio, ali ga dobro, fala Bogu, poslužio što se tiče njegove dužine. U svoj svojoj skromnosti Mućo ga je lijepo i sretno proživio okružen svojom porodicom, svojim prijateljima i komšijama.“ Je l' tako, komšo?“

     „Tako je to njekako. Da nisam tol'ko radio možda bi' davno skikn'o. Ja sam ti i uzrat znao otići par puta dnevno u Gom'lu po drva, mislim ovaj sad zadnji rat. Vozio sam hi u Cazin i prodav'o njekim profesorima. To me je spas'lo.“

     „I tako si ti nekako izgurao sve do ovih današnjih dana. I to bez žene. Ali ti si se ono jednom ženio, još onda kada sam ja dječarak bio. Je li tako?“

     „Jes', jes'. Ženio sam se ja jednom. Sa Miostraha sam bio oženit. Tri mjeseca je bila za mnom. Onda smo se rastali i ja se nisam više ženio. A Mehmed se četiri puta ženio. On je bio najstar'ji od nas. Od njegove zadnje žene je Ibrahim. Miralim je bio moj blizanac. On se ženio jednom.“

     „Sjećam se ono kada je Ibrahimova mati otišla da je Ibrahim ostao kod nene Zlate, i da se ona brinula za njega, pa maltene ga i othranila.“

     „Jes', jes' Tako je bilo. Kad je ona umrla Ibrahim je im'o sedamn'est godina. Bio je već momak. Onda smo nas troj'ca ostali sami: ja, Ibrahim i otac mu Mehmed koji je tad već bio u penziji i bio kod kuće. A drugi mi brat, Miralim, umro je pet godina prije matere nam.“

     „Pa da. Sjećam se da sam godinama kada sam dolazio kući i išao uz put ili niz put znao vidjeti Mehmeda kako sjedi za onim vašim stolom ispod grožđa. Obavezno bi smo uvijek prozborili po koju.“

     „Kad je Mehmed umro, Mirsad Ibrahimov je bio rođen, a snaha mu, Ibrahimova žena, bila je noseća sa malom Hanom. Bilo je to prije pet godina, one god'ne kad ti je umro i stric Ćamil. Par mjeseci nakon njega umro je i Mehmed. Idu godine moj brete, lete.“

     „Da. Dok si lupio dlanom o dlan, proleti ih nekoliko. Ali ostaju sjećanja. Ja se sjećam i one vaše stare drvene kućice, što je bila ovdje negdje gdje je ova sada. Bila je od brvana kao i sve bosanske kuće u ono vrijeme i pokrivena šimlom. Sjećam se i ove vaše druge kuće što sada služi kao štala. Sjećam se kada si je ono pleo od pruća, pa oblijepljivao sa ilovačom.“

     „Počeli smo je prav'ti one god'ne kad se Ibrahim rodio“, dodao je Mućo i nastavio:

     „Živ'li smo, bogami, podosta godina u njoj. U njoj se i Ibrahim oženio, a onda su kasnije Mehmed i Miralim počeli prav'ti ovu kuću u kojoj smo sad.“

     „Onda je i Ibrahim počeo raditi i zarađivati. Je li tako?“

     „Tako je. Ibrahim je od malehna radio sa mnom uz konja i pomag'o mi. Nikud' nisam mic'o ni koraka bez njega. Tek je pred rat poč'o rad'ti u cazinskoj željezari. Čini mi se njekako tri mjeseca je tamo bio. Onda je otiš'o u vojsku i pred sam rat je trebalo da je o'služi. Kod nas se već bilo zakuhalo, a našeg Ibrahima kući nejma. I kad su svi haman bili digli ruke od njega, on izbi. Do'šo je sa zadnjim avtobusom koji je iš'o 'vamo iz Banjaluke. Samo što je malo dihno kod kuće opet je bio mobilisan pod pušku. I pod njom je bio do kraja rata. Nos'o glavu u torbi k'o i svi drugi i, eto, fala Bogu iznio je živu.“

     „A kako je bilo u ona tvoja mladalačka vremena sa curama, sijelima, jeste li išli na kine ili u kola“, upitao sam Muću. On se na to osmjehnu, vjerovatno zbog toga što sam mu pripomenuo cure i prva ašikovanja, izazvavši tako kod njega i neka lijepa sjećanja, pa reče:

     „Išli smo, išli. Kako da nismo. Obično smo mi glogovački momci vod'li naše glogovačke cure po okolnim sel'ma na s'jela i prela. Vod'li smo hi i na kine il' u kola, kako se tad za svadbe govor'lo. Tad se išlo mladoženjinoj kući na veselje, a sad se ide po njekim restoran'ma, i to, moj brete, samo ako te zovnu. A onda se nije zvalo 'vako ko danas. Dobro. Jes' se rodbina zvala. Al' i svako drugi osim nje ko bi doš'o domaćinovoj kući na veselje bio bi dobrodoš'o. A mi, tadašnja omlad'na, išli smo da bi smo poigrali u kolu, da bi se cure srele sa momcima, a momci sa curama, da bi proaš'kovali. Tad je cura bila Fatime Džaferova, Rasima Muminova, pa Zuhra Velagina, ma bilo hi je još podosta, da ti hi ne nabrajam. I tako kad smo hi vod'li po kol'ma morali smo paz'ti da him se momci ne primiču nablizu, da hi ne ukradu. Jer onda se, moj brete, cura znala i ukrasti, i odvesti bez njene volje. A opet cure sa kojima smo mi aš'kovali čuvali su momci iz njihovi' sela. Il' neke stare nene i didovi što bi sa njima hodali po kol'ma. Al' nismo mi samo sa curama tako išli po kol'ma. Išli smo mi sa njima i na žetve, hoš 'šen'ce, hoš ku'ruza, pa na komušanja, pa kako ti već reko', na prela i s'jela. A nos'li smo sa njima i žito u mlin na Unu. Tako bar jednom mjesečno sakup'lo bi se nas desetak - petnaestak, što momaka, što cura, pa bi uprt'li na leđa ru'sake, razne torbe i žake pune žita i onako skupa đuturile kren'li na Unu. Svak' je nosio obično po varćak, jer više se nije ni moglo. Žito teško, a put dalek. Tako smo jedne god'ne njekako uoči Bož'ća o'šli u mlin kod Ahmeta Lilaka. Mi tamo, a kod njega navala, ubibože. Kako neće, jedan mlin, a čudo sela u okolini. I moradnemo mi noć'ti. Nismo baš sa time računali, pa nismo ni pon'li čudo hrane sa sobom. Svak' je im'o po neki komad ku'ruze il' somuna i to je bilo brzo pojedeno. I dok smo mi tako sjed'li u mlinu i okolo njega čekajući da se žito samelje, pa da svi opet 'nako đuturile kako smo i došli, idemo kući, bratu mi Miral'mu, Hasibu Tatlinu, Husinom bratu, i još njekoj dvoj'ci - troj'ci naših momaka dojad'lo to čekanje i izležavanje. Šta će, đe će, krenu ti oni niz prugu u kafanu kod nekog Srbina „Tite“ dole na Srbljane gdje se tu noć slavio Božić. Tako su i oni prispi'li kod njega na božićnu proslavu, podobrano pop'li i kasno nakon ponoći kren'li natrag prema mlinu. Opet su išli po pruzi, valjda him je bilo tako bliže. I taman kad su izlaz'li iz tamo njekog tunela naiđe vlak i šćedne hi satrati. Za dlaku su 'nako p'jani izvukli žive glave. Kasnije su sve okren'li na šalu i sprdnju, a bogami malo je fal'lo, pa da him presjedne ta božićna proslava. I tako njekako kad se smir'la sva ta hujdurma koju su oni naprav'li, počnu nam krčati cri'va. Izgladnilo se, šta ćeš. I krene ta ženskać, što je bila sa nama, lož'ti vatru i peći ku'ruzu. Bila je tu Mine Mešinca, za'va joj Mele bila, bilo je još neki' par žena i cura. I odma' dok se ta ku'ruza ispekla, bila je još 'nako vruća raskomadana i pojedena. Čudo nas, a jedna ku'ruza. Ostali njeki i gladni. Brat mi se Miralim sjetio da je u ru'saku im'o još kruha, da nije bio sve poj'o i počne ga traž'ti. Al' kruha niđe. I onda mu njeko rekne, sve m' se čini Idriz Lilakov, kako mu je Mele, Meš'na sestra, uzela taj kruh i pojela kad je on kod „Tite“ slavio Božić. Taj Lilakov mlin je bio sa one druge strane Une, pa smo morali sa lađom preko vode do njega. Tako smo i natrag morali sa lađom. I sjeli smo svi mi u tu lađu i kren'li. I kad belaj hoće, baš u toj lađi kroz priču rekne Idriz Miral'mu ko mu je poj'o kruh. E, sad je l' to istina, Bog samo dragi zna, jer je Mele govor'la da nije, al' to nije pomoglo razljućenom Miral'mu. On ti je, moj brete, nju zgrabio i bacio je u Unu koja je ledena u sred lita, a za Božić da ti i ne govorim. Tol'ko ga je to valjda razljut'lo što mu je uzela kruh iz torbe, što je dirala u njegove stvari. Bom, zapomaga žena, al' skoči Idriz, koji nije drž'o jezik za zub'ma, uhvati je i izvuče iz Une. Ma dok ju je još uvlačio u čamac one njez'ne dim'je i njeki kaput što je bio na njoj, sve se to već bilo skorit'lo, moj brete. Tresla se od zime i cvokotala sa zub'ma, al' samo dok nismo prešli na drugu stranu i izašli iz lađe. I kad je Mele uzašla uz onu 'nol'ku unsku stranu sa varćakom brašna na leđ'ma gore kod Pločanke bila je sva suha. Zagrijala se, moj brete, uzastranu pod varćakom žita. I onda udarimo mi pjesmu. I Mele sa nama. K'o da ništa nije bilo. Ma nije nijednom kihnula.“

     „Bila su to neka teška i okrutna vremena“, dodao sam dok mi je neka studena jeza obuzimala tijelo, pomislivši na tu jadnu Melu kako se u januaru koprca u ledenoj Uni.

     „Jes', jes' moj brete. Teška vremena u ratu, teška vremena kad on prođe. Neimaština, b'jeda, jad i glad. Sjećam se k'o dječak da sam mor'o ići donos'ti kestenje iz šume, pa var'ti hi i prodavati, da bi mogli kup'ti ku'ruza. Nije se imalo haman šta jesti. A jelo se drvenim kaš'kama, pa se kladalo. Jednom kaš'kom jeli svi za sofrom, a ona išla od ruke do ruke. Nije se imalo šta ni obuti. Samo je jedna obuća bila u kući. Kad neko nekud ode, rec'mo zimi, niko više iz kuće nemere maknuti. Tad su se nos'li opanci oputnjaši. Druge obuće nije ti bilo. Kad si imo gaće, nisi im'o 'lače, a kad si im'o 'lače, nisi im'o gaće. Dva dobra nisi mog'o nikako zajedno sastav'ti. Od slame se prav'le njekakve šlape. Prvo se one obuvale, pa onda na njih opanci. Nije bilo čarapa. E, svašta je bilo, i svakako, al' nikad nije bilo 'vako dobro k'o sad. Nikad, moj brete, nikad.“

 

Suad Okanović

Bratislava-SK, septembar 2011. godine

(Cazin.Net)

Ocjeni članak
5.00 (1 glasova)

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnicki racun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i ukljuci se u raspravu.

Cazin - Registriraj se


Komentari



Marketing

Anketa: Preferirate li kupovinu domaćih bh. proizvoda?